Mislite li da terapeut ima pravo birati s kojim klijentima će raditi? Čudno pitanje?
Evo od kud mi ideja za ovaj tekst.
Potaknula me priča i ponavljajuće iskustvo moje prijateljice i njezine poznanice koja slijedi u nastavku.
Puno se priča o tome da klijent treba pronaći terapeuta po svojoj mjeri i apsolutno se slažem s time. No jeste li se ikad upitali treba li terapeut ”kliknuti” sa klijentom?
Znam da možda sad to zvuči neobično, kako to da terapeut može birati s kime će raditi? Pa školovao se za taj posao, trebao bi primati sve klijente. Ili ipak ne?
Pojasniti ću.
Na jednoj od godina edukacije jedan modul smo posvetili tome koja su naša ograničenja i otpori u radu s klijentima. Morali smo popisati sve teme koje nam izazivaju otpor, stres ili izuzetnu emocionalnu reakciju. I onda smo trebali te teme proraditi, što kroz vlastitu terapiju, što kroz grupu na edukaciji, peer grupu, superviziju itd. Zadatak nas kao edukanata tada, a terapeuta sada, je da kontinuirano prorađujemo svoje teme koje dolaze, baš zato da smo sposobni raditi sa širokim spektrom tema i različitim tipovima klijenata.
Unatoč prorađivanju jako puno vlastitih problema i terapeuti su ljudi. I nama se događa da živimo život i da nam život dodijeli razne uloge koje nam prirodno nameću nove teme za rad. I upravo radi toga može se dogoditi jedna od reakcija koja slijedi (ekstremna, ali ipak reakcija).
Tijekom tog modula sam prvi put čula da je jedna terapeutkinja zaspala svom klijentu tijekom razgovora. Ta žena je terapeutkinja s preko 30 godina iskustva i sa završena više od tri terapijska pravca. I upravo njoj se dogodila ova reakcija. Dok je razgovarala s klijentom je zaspala. Sjećam se da smo svi mi polaznici bili šokirani. Pa kako? Zašto joj se to dogodilo?
Primila je u rad klijenta s temom koju ona sama nije proradila (više se iskreno ne sjećam o čemu se radilo) i njezino cijelo biće se toliko opiralo tome da je jednostavno zaspalo.
Srećom, ona je bila dovoljno samosvjesna da je to priznala i nastavila raditi na tome zašto joj se to dogodilo kako se više nebi ponovilo.
Ta priča se meni, a vjerujem i mojim kolegama, duboko urezala u svijest da uvijek budemo svjesni svojih ograničenja i potrebe za konstantnim radom na sebi i profesionalnim usavršavanjem.
Drugi put kada sam čula za taj ekstreman primjer je nedavno (iskreno, mislila sam da više nikad za takvo nešto neću čuti). Prijateljica je imala isto iskustvo. Terapeut joj je zaspao na razgovoru. Ona ga je upitala je li ju čuo, je li sve u redu? On je nastavio kao da se ništa nije dogodilo. To ju je i šokiralo i nasmijalo na prvu, kasnije i rastužilo i naljutilo. Srećom, ona je osoba koja je dovoljno svjesna sebe i nije se vratila tom istom terapeutu.
U ovakvim slučajevima gubitnici su i klijent i terapeut. Klijent, koji se možda pita što s njim nije u redu ako mu terapeut ima ovakvu reakciju na njega, i terapeut, koji ne prepoznaje da i dalje ima tema za rad na sebi.
Da je bilo drugačije, da je terapeut reagirao ljudski i priznao svoju grešku i ispričao se, vjerujem da bi i njezin osjećaj poslije terapije bio potpuno drugačiji.
E sad, takva ekstremna reakcija terapeuta na temu rada ili na neku od osobina klijenta može imati više uzroka.
– Možda je terapeut premoren.
– Možda prima više klijenata nego što psihički i fizički može.
– Možda prema temi klijenta ima veliki otpor (iz nekog razloga).
– Možda se ”naslušao” sličnih tema i dosadna mu je.
– Možda, možda, možda…
Uzroka jako puno, a samo jedan točan. Koji je to zna samo ta osoba. Ali ponavljam, ako reakcija tog terapeuta u toj situaciji nije ništa više nego ljudska u smislu da se ispriča i prizna grešku i to kasnije proradi na svojoj terapiji ili superviziji bojim se da će se takva reakcija ponoviti.
Zato je važno da znate da i terapeut ima pravo ponekad odbiti raditi s određenim klijentima. To je više iznimka nego pravilo, ali treba toga biti svjestan. Isto tako, to ne govori apsolutno ništa o tom klijentu, ali govori jako puno o terapeutu u toj određenoj fazi njegovog rada i života.
Pišem ovo da osvjestimo činjenicu da terapeuti imaju profesionalnu, etičku i ljudsku obavezu odbiti raditi s određenim temama ako u tom trenutku za to nisu spremni. To je jedino odgovorno prema sebi ali i prema klijentu koji ima pravo na savjestan, profesionalan i etički rad i na odnos koji liječi.
Dina Drozdek, psihoterapeutkinja
*Tekst sam napisala u muškom rodu no može se odnositi na oba.
