Kada ste se zadnji put osjećali krivima i zašto?
Možete li se sjetiti kako je na vas to djelovalo i što ste napravili kako bi osjećaj nestao?
Možete li uopće definirati što je krivnja za vas?
Krivnja je osjećaj koji se javlja kada napravimo nešto što se protivi pravilima naše obitelji, naših prijatelja, posla, društva, kada nekome učinimo neku štetu, kada nastane neka posljedica koju nismo očekivali ili joj se nadali.
Iako se fizički i psihički osjećamo loše kada se osjećamo krivima, krivnja je zapravo dobar i poželjan osjećaj.
Zašto je to tako?
Kada mi kao ljudska bića ne bi osjećali krivnju ponašali bi se kako bi tko htio i vladala bi anarhija. Krivnja je emocija koja usmjerava naše ponašanje i tjera nas na promjenu ponašanja.
Ona znači da smo internalizirali pravila društva u kojemu živimo i da se trudimo ponašati na način koji neće nikome naštetiti.
Svaka emocija, pa tako i ova, ima funkciju vratiti organizam u stanje ravnoteže.
Kada se ona javi, to je znak organizmu da se nešto dogodilo, nešto što nas je izbacilo iz ravnoteže. To nešto je u ovom slučaju nešto što smo sami napravili radi čega se dogodila neželjena posljedica i sad ju moramo ispraviti.
Krivnja je u isto vrijeme i putokaz i motivacija.
Ona je emocija koja isključivo veže uz ponašanje, za razliku od srama koji se vezuje uz identitet i time je ”teža” i ”otrovnija” emocija.
No ponekad ova emocija nije adekvatna i ”dobra”.
Kod nekih ljudi se javlja u neadekvatnom obliku i potrebno ju je mijenjati. Najčešći oblici neadekvatne krivnje su sljedeći:
- Kroničan osjećaj krivnje koji nas obuzima svaki put kada kažemo ‘ne’, zauzmemo se za sebe ili odbijemo nekome nešto učiniti (iz kojeg god razloga). U pozadini ove emocije je odnos sa bliskom odraslom osobom u djetinjstvu koja bi jasno davala do znanja djetetu da je ono odgovorno za njezin dobar ili loš osjećaj. Sigurno imate bar jedan primjer u svom životu za ovo. Ja ih čujem jako često. To su oni roditelji koji govore djetetu- Ako sada ne pojedeš ručak sigurno me ne voliš.
2. Krivnja koja se javlja kada smatramo da nismo učinili apsolutno sve što smo mogli kako bi spriječili neželjenu posljedicu. Krivnja koja je kronična i dugotrajna. Ova krivnja se identificira na sljedeći način: Jao, mama mi je bolesna a ja moram raditi. Žao mi je što nisam mogla uzeti više slobodnih dana kako bi bila s njom.
3. Krivnja koja se javlja jer smo propustili učiniti i ono što stvarno je naša odgovornost i ono što nije (druge osobe i tuđi postupci i događaji van naše kontrole). Kada roditelji krive starije dijete za postupke mlađeg javlja se ovaj osjećaj neadekvatne krivnje.
4. Krivnja koja se javi jer smo mi preživjeli neku elementarnu nepogodu, nesreću ili neki drugi događaj na koji nismo mogli utjecati. U ovim situacijama osoba se često pita što je ona mogla napraviti da spasi druge.
5. Krivnja bogatih – osjećaj koji se javlja jer mi nešto imamo dok drugi pate/nemaju. Neke osobe ovaj osjećaj kompenziraju na način da se bave aktivnostima kojima služe društvu i siromašnima i funkcija tog ponašanja je emocionalno rasterećenje.
Suprotnost neadekvatnoj krivnji je naravno potpuno potiskivanje ove emocije. Kako pak to izgleda?
Osobe koje potiskuju krivnju prepoznajete po tome što će se ona braniti od osjećaja, prebacivati će tu krivnju na druge i dokazivati tuđu krivnju. Ona nikad nije kriva i netko drugi je uvijek odgovoran.
Ovaj tip osobe se zapravo boji osjećati krivnju, jer ako ju osjeti to znači da će ga druge osobe odbaciti i mrziti. Ovo je infantilni osjećaj i zapravo pokazuje da osoba u djetinjstvu nije razvila onaj zdravi osjećaj krivnje kojemu je funkcija promjena ponašanja.
Ove osobe će tako često osjećati ljutnju, bijes, tugu ili mržnju, ali ne i krivnju.
Iako naizgled jednostavna krivnja je kao i sve, kompleksna emocija, i iako je uglavnom pozitivna i usmjeravajuća, može itekako biti neadekvatna i nefunkcionalna.
Ako se susrećete s nekim od gore navedenih ponašanja i ono vas ograničava, koči ili muči, dobro je obratiti se nekome tko će vam pomoći u razrješavanju same emocije.
Dina Drozdek, psihoterapeutkinja
