Jučer sam primila poruku od prijateljice koja ide na individualnu terapiju – bila danas na terapiji, uhvatilo me neko beznađe…kao da mi nema pomoći ili da će to jako dugo trajati.
Prvo što sam ju pitala je da li je to iskomunicirala na terapiji. Jako, jako važna informacija za proces i zaista je važno da se to prvo iskomunicira sa svojim terapeutom.
Osjećaj beznađa se javi kod svakoga u nekom trenutku terapije. Kod nekoga se javi vrlo brzo u procesu, kod nekoga nakon nekog duljeg vremena, no on se pojavi. I to nije ništa nenormalno. Dapače, normalno je i očekivano.
Znači da se proces u vama pokrenuo i da se neka promjena krenula događati jer preispitujete sve to što vam se pojavilo. Znam da je možda teško sada to procesuirati ali dobro je da samo primijetite da se to pojavilo i da se zapitate što vam taj osjećaj želi poručiti.
Često klijenti čak i odustanu od terapije zato što se pojavio taj osjećaj koji nas gura u staro i poznato.
Svi smo u nekom trenutku pomislili – ajme koliko problema ja imam, nema mi pomoći.
I TO je normalno i očekivano. Svatko tko krene u proces promjene će se tome odupirati – naše nesvjesno će nam na razne načine slati poruke da odustanemo kroz osjećaj beznađa, kroz misli koje nam govore da nam nema pomoći, kroz poruke da je bolje da ne diramo u to što smo započeli, poruke da je sve to što prolazimo užasno sporo i ne vrijedi tih novaca, vremena, suza i lošeg osjećanja.
To je naš način da se zaštitimo, da ostanemo u istom komforu, u istom balonu koji nam je poznat i u kojem znamo da nakon akcije A slijedi reakcija B.
Kada sam započela edukaciju za psihoterapeuta sjećam se da sam u najmanju ruku bila prestravljena. Baš sam se iskreno bojala svake vježbe koju smo prolazili, bojala sam se toga što će izaći iz mene, koji problem sam zakopala negdje duboko i što će mi sad on reći. Sjećam se da sam se bojala hoće li mene prozvati za neku vježbu i u glavi vrtila koji najmanji problem bi mogla iznijeti a da se ne izložim previše.
SVE je to normalno.
Vjerujte da će i to proći, da će doći trenutak kada ćete se sa znatiželjom okrenuti prema terapiji i da se nećete pitati koliko vam još treba za promjenu. Primjećivati ćete koliko ste do sada postigli i pitati se koliko još toga možete.
Dajte si vremena, ne mogu to dovoljno naglasiti.
Dina
